U našem se društvu starost najčešće opisuje pričama o bolesti, propadanju, samoći, zaboravnosti. S prestankom radnoga vijeka ljudi su na neki način u očima društva otpisani iz aktivnog života i stavljeni sa strane kako bi na miru čekali smrt, u međuvremenu eventualno pričuvali unuke ili radili nešto po vrtu, gledali sapunice ili rješavali križaljke.
Svakim odmakom od svoje ‘staračke rutine’ nekog šokiraju, najčešće svoje bližnje koji uglavnom teško prihvaćaju njihove životne zaokrete i promjene. Ulazak u razdoblje starosti većina doživljava kao početak kretanja s negativnim predznakom koje vodi do konačnog poništenja, no to ne mora biti tako – starost, kao i svako drugo životno razdoblje, ima uz svoje negativne i mnoštvo pozitivnih strana te može biti proživljena na iznimno kvalitetan, ispunjen i sretan način. Na kraju krajeva, ‘negativna starost’ često nema veze s brojem godina pa vas tako može pogoditi već u dvadesetima – ako joj to dozvolite.
Što ne valja s pojmovima ‘star/a’ i ‘starost’?
U suvremenom društvu, koje sanja o vječnoj mladosti, starost je postala jedna od tabu tema, a sam pojam uključuje uglavnom negativne konotacije vezane uz loše zdravlje i oslabljene sposobnosti. Pojmove vezane uz starost uglavnom se bojimo upotrebljavati, tj. izbjegavamo starim ljudima reći da su stari misleći da ćemo ih na taj način uvrijediti. O ovoj temi, ali i brojnim drugim temama vezanima uz starenje govori Mirjana Krizmanić u svojoj knjizi ‘Jesenji valcer’, posvećujući se kvaliteti života ljudi od pedesete godine naviše, tj. pozivajući ih da se prošetaju sunčanom stranom starenja. Te pojmove ne bismo trebali izbjegavati već bismo im svojim primjerom trebali dati novo značenje. Starost je jednako važno, vrijedno i potencijalno lijepo životno razdoblje baš kao i svako drugo, a krivi stav koji zauzimamo prema sebi i svojim godinama često predstavlja najveći dio naših ‘staračkih’ problema.
‘Kao da su svi zaboravili da bi na kraju života svatko od nas mogao ubirati plodove svega što je tijekom života posijao i njegovao pa tada obogaćen tom žetvom proživjeti i to novo životno razdoblje.'(Mirjana Krizmanić)
Psihološko starenje
Krizmanić uz kronološku i biološku razlikuje i psihološku starost kojoj je njezina knjiga svojim većim dijelom i posvećena. Iako se u našem društvu kao početak ‘prave’ starosti često uzima odlazak u mirovinu, mnogi se ljudi u tim godinama još uvijek osjećaju mladima i sposobnima, a tako i funkcioniraju. Važno je ne bježati od vlastitih godina već ih prihvatiti na najbolji mogući način i osvijestiti prednosti koje donose – čovjek je mudriji, iskusniji, nema više obveza prema djeci, ima više vremena za stvari kojima se oduvijek htio baviti itd. No na život s kontrastom između pojavnog lika, na kojem se vide tragovi vremena i unutarnjeg doživljaja koji ostaje mladenački svjež, treba se naviknuti pa po ‘starački’ uživati u svojim oduševljenjima, piše Krizmanić, i ne pretjerivati s ‘fasadnim’ radovima koji mogu nepovratno uništiti mladost koja iza te fasade živi.
Neki ljudi vrlo rano postanu psihološki stari, možda već u svojim dvadesetim godinama, dok su neki i s osamdeset psihološki poprilično mladi. Pod tom psihološkom starosti podrazumijevamo manjak želje za životom, pasivnost, nezainteresiranost, odustajanje i prije svega – izostanak želje za učenjem, razvijanjem i promjenama. Jer čovjek je mlad sve dok želi učiti, dok ima hrabrosti počinjati iz početka.
Nema starosti dok ima volje za učenjem
Osobe koje cijeli život uče i naučeno uspješno primjenjuju na poboljšanje kvalitete života, koje su znatiželjne i koje imaju želju mijenjati i biti promijenjene te imaju razumijevanja kako za ono što se događaju u njima i na njima, tako i za ono što se događa oko njih, ostaju mlade i u dubokoj starosti.
Prihvatimo li negativne stavove o starenju, uvjerimo li sami sebe da smo osuđeni na jedan slabo aktivan obrazac ponašanja od kojeg nitko više ne očekuje ništa važno ni pretjerano pozitivno, vrlo vjerojatno ćemo i završiti u priči koja nas neće činiti sretnima i u kojoj ćemo se pretjerano koncentrirati na negativne strane starenja, zaboravljajući na sve ono što još uvijek možemo i imamo u sebi i oko sebe.
Čovjek, dakle, počinje starjeti kad izgubi volju za učenjem, kad digne ruke sam od sebe, kad se počne bojati promjena i kretanja, kad odluči postati nepomičan u svojoj rutini, kad se prepusti.
Važnost samoobrazovanja
Živimo u vremenu brzog protoka lako dostupnih informacija i znanja vezanih uz sva područja ljudskog života i djelovanja pa ukoliko poželimo naučiti nešto novo, lako možemo doći do izvora koji će nam u tu svrhu poslužiti, bez obzira na godine u kojima se nalazimo. Cjeloživotno obrazovanje je iznimno važno. Živite li u većim sredinama koje imaju dobro organizirane programe za stariju populaciju vjerojatno se možete uključiti u čitav niz različitih društvenih, umjetničkih, obrazovnih ili čak poslovnih aktivnosti. Manje se sredine u ovom smislu obično smatraju nepogodnima, no i nedostatak sadržaja može značiti plodno tlo – zašto baš vi ne biste bili jedan od pokretača promjena i aktivnosti za starije osobe? Onaj tko doista nešto želi, uvijek nađe način. Učlanite se u knjižnicu, naučite se dobro koristiti internetom, razgovarajte s ljudima o onome što biste htjeli postići ili promijeniti, pitajte, istražujte, okružite se pozitivom i – ne odustajte. Učitelj se pojavi kad je učenik spreman – bez obzira na to koliko učenik ima godina i što želi naučiti.
Razdoblje starosti ne isključuje ni mogućnost novih poslovnih pothvata koji vaš život mogu obogatiti i upotpuniti na više razina. Svatko od nas posjeduje određene potencijale koji se mogu pretvoriti u uspješan biznis, a više savjeta o samom načinu pokretanja uspješnog malog biznisa u Hrvatskoj, očekujte uskoro u mojoj novoj knjizi!