Promjena je ono čemu je neprestano izloženo sve na svijetu, a povijest je dokazala kako opstaju oni koji su se promjenama spremni prilagoditi. Možemo reći da je promjena sasvim prirodna nužnost pa i uvjet napretka. Da bi napredovao i razvijao se, čovjek mora biti spreman odbaciti loše navike, tj. stare obrasce ponašanja koji ne funkcioniraju u novonastalim uvjetima.
Nažalost, često svojih loših navika nismo svjesni jer su s nama gotovo od početka pa u razdobljima nezadovoljstva vlastitim životom pažnju usmjeravamo na ono što nas okružuje tražeći vanjskog krivca za svoje neuspjehe, zaboravljajući da sve ono što nam se događa nije važno koliko je važan naš stav prema tome. Mijenjajući stav, mijenjamo okolnosti – mijenjajući sebe, mijenjamo svijet oko sebe.
Preuzimanje odgovornosti
Ljudi vole slušati priče o uspješnim ljudima nadajući se da će im one dati recept za osobni uspjeh. Takve priče svakako nam mogu biti poticaj i inspiracija, skup korisnih smjernica koje će nam u poslužiti u određenim situacijama. No problem nastaje kad pažnju obraćamo na samo jedan dio istih – na rezultat, zaboravljajući na to da je svaka promjena, svaki napredak i svaki uspjeh rezultat procesa koji zahtjeva trud, hrabrost i iskrenu samoanalizu.
Drugi nam mogu pripomoći, no njihov recept za sreću ne možemo samo jednostavno prepisati i očekivati da stvari profunkcioniraju. Stvari zapnu kad se počnemo bojati preuzimanja odgovornosti za vlastiti život – kad nas je strah napisati vlastiti recept jer bi u slučaju neuspjeha sva krivnja bila na nama. Iz tog razloga biramo put koji bira i većina ostalih, bez obzira na to koliko nas nezadovoljnima činio, i ostavljamo stare štetne navike samo zato jer mislimo da nas drže na sigurnom.
‘Što je sigurnost? Sigurnost je mit. Izbjegavajući opasnost, nismo ništa sigurniji nego ako joj se hrabro izložimo. Život je ili hrabra avantura ili ništa.’ Helen Keller
Da bismo bili zadovoljni i uspješni, za početak trebamo odlučiti biti zadovoljni i uspješni – prihvatiti rizike koje donosi napuštanje sigurne zone te uložiti trud u promjenu stava i uvođenje novih navika.
‘Ne povrjeđuje nas ono što nam se događa, nego naša reakcija na ono što nam se događa. Naravno, možemo biti povrijeđeni fizički ili financijski i to nas može boljeti. Ali naš karakter, naš osnovni identitet uopće ne mora biti povrijeđen. Dapače, naša najteža iskustva postaju peć u kojoj se kuje naš karakter i razvija unutarnja snaga, sloboda da prevladamo teške okolnosti u budućnosti i sloboda da druge potaknemo da učine isto.’ Stephen R. Covey
Ono što možemo mijenjati
U životu jako puno energije i živaca trošimo na stvari koje zapravo ne možemo mijenjati, koje su izvan kruga našeg utjecaja, što naravno izaziva čitav niz nezadovoljstava i frustracija, ostavljajući nas bez energije za sve ono što možemo promijeniti, a svoje polazište ima u nama samima.
Ovo dobro možemo ilustrirati problemom nezaposlenosti s kojim se u Hrvatskoj suočava velik broj ljudi. Mediji svakodnevno prenose vijesti o lošem stanju u državi i općenito je to daleko najpopularnija tema za razgovor. U takvim okolnostima lako sami sebe možemo početi uvjeravati da je situacija doista bezizlazna – zbog crnih statistika kojima si svakodnevno okupiramo um, s vremenom jednostavno postajemo slijepi za mogućnosti koje oko nas ipak postoje.
Sjedimo kod kuće proklinjući političare, državu, HZZ (stvari na koje ne možemo utjecati), držeći svaku mogućnost u kojoj postoji promjena daleko od svoje ‘sigurne’ zone i čekamo skrštenih ruku da se dogodi – nešto. Ipak, vrijeme nezaposlenosti je zapravo vrijeme u kojem imamo najviše posla – vrijeme u kojem treba dobro otvoriti oči, probuditi svu svoju kreativnost, staviti sve karte na stol, vidjeti kakvim vještinama i sredstvima raspolažemo i jednostavno djelovati, tj. pronaći način koji uvijek mora postojati.
Strah od neuspjeha
Činjenica je da među onima koji se često žale na životne i poslovne neuspjehe, na neostvarene snove, postoji jako velik broj onih koji se jednostavno nisu dovoljno potrudili, koji su odustali na prvoj prepreci ili čak nikad zapravo i nisu poduzeli ništa konkretno vezano uz ostvarenje svojih ciljeva, već je sve ostalo samo na pričama.
Prije nego što se počnemo žaliti trebali bismo se zapitati – jesmo li se uistinu potrudili dovoljno, jesmo li se uopće potrudili, prije nego što smo potpisali vlastitu kapitulaciju?
Prečesto smo spremniji ulagati u tuđe planove i vizije, nego u vlastite – opet iz istog razloga – jer se bojimo preuzeti odgovornost i doživjeti neuspjeh. Kad bismo u stvari koje volimo ulagali onoliko vremena i truda koliko ulažemo u stvari koje radimo za druge i u kojima ne uživamo pretjerano, bili bismo puno zadovoljniji, a promjena bi bila bliža. Kad bismo se samo odvažili preuzeti odgovornost, riskirati.
Odlučiti se za životne promjene često znači suočiti se sa stvarima koje nas plaše. Izlaganje različitim rizicima u takvim je situacijama neizbježno, a napredak je moguć tek kad neuspjehe koji nam se nađu na putu počnemo shvaćati kao prilike za učenje, tek kad nađemo način da iz njih izađemo jači i pametniji.
Jedini nepobjediv i konačan neuspjeh je onaj koji se dogodi kad odlučimo nikad i ne pokušati.