Jeste li znali da je sveukupna europska populacija sve starija, a Hrvatska je jedna od vodećih zemalja kada se radi o starijoj populaciji, ne samo u Europi već i svijetu pa je zato – starost kao fenomen. Tako je i zapravo se mnoge države susreću s izazovom sve starije populacije te pokušavaju popraviti kvalitetu života starijih osoba i, što je još važnije, uključiti ih u društvo, a ne diskriminirati ih zbog godina.
Ovdje bih istaknula riječi poznate hrvatske spisateljice Vedrane Rudan: ‘Ja se zabavljam. Testiram sebe. I, što fotografu pokazati kad imaš 67? Svi mi zamjeraju što stalno naglašavam koliko imam godina. A to je bitno jer naša civilizacija negira starost. Svi moramo umrijeti mladi u osamdeset i devetoj.’
U prosjeku žene dulje žive pa je tako prosječna starost muškaraca 73 godine, a žena 79 godina. Gledano u globalu, žene su i pogođenije težom situacijom u starijoj dobi iz razloga što obično dulje žive, a u isto vrijeme imaju manje sredstava za život. Stanje je još gore kada se radi o samačkoj obitelji jer u tom slučaju osoba obično nema djece niti kojeg drugog člana obitelji koji bi joj pomagao kada je to potrebno. Stoga starost kao fenomen doista je nešto što tako i moramo tretirati.
Istraživanja među starijom populacijom pokazuju da se oni osjećaju najbolje kada su korisni i kada im je život zanimljiv. Dakle, ako ovo pogledamo, onda znamo da se radi o najvažnijim potrebama svakog čovjeka, bez obzira koliko je star. I čemu onda diskriminirati osobe starije životne dobi?
Eh, da, društvo je tome sklono, a zašto, razloga je mnogo. Najviše zbog raznih predrasuda, stereotipa jer se starost povezuje s manjom aktivnošću, produktivnošću, zdravljem i da ne nabrajam dalje. No, to sve ne mora biti tako, a često smo i svjedoci da to uopće i nije tako. Mnogi ljudi tek kada prijeđu 60. ili 65. godinu života postaju aktivniji nego ikada prije i osjećaju se doista živima. Naime, tada se počnu baviti onim o čemu su cijeli život sanjali jer konačno imaju vremena, a neki čak odlaze i u poslovne vode.
U Hrvatskoj je 17,6 posto populacije starije od 65. godina, a svake godine u prosjeku gubimo oko deset tisuća stanovnika (zadnjih godina i mnogo više!) pa bi polovicom ovog stoljeća Hrvatska mogla pasti na tri i pol milijuna stanovnika. Također, do 2031. godine u najboljem bi scenariju udio starijih osoba mogao iznositi 21,8 posto, a u najgorem čak 25,4 posto stanovnika.
Starost kao fenomen tako će, u to sam posve sigurna, dobiti još veći značaj, kako u hrvatskom društvu, tako i u europskom. Sve će se više ulagati u kvalitetu života starijih osoba, a ovo konkretno znači ulaganje u cjeloživotno učenje, bolju zdravstvenu zaštitu te poticanje raznih programa za starije osobe. Primjerice, iz razvijenijih članica Europske unije podaci pokazuju kako je oko 10 posto stanovnika aktivno i kada ode u mirovinu, odnosno uključeni su i razne programe cjeloživotnog obrazovanja, dok je u Hrvatskoj taj postotak još uvijek veoma malen, odnosno iznosi svega 2 posto. O ovoj sam temi pisala i u tekstu Zašto je važno cjeloživotno obrazovanje.
Udomiteljstvo i briga za starije
Kada govorim o starijim osobama, ne možemo ne spomenuti udomiteljstvo. Dakle, radi se o praksi u kojoj se u udomiteljske obitelji smještaju starije osobe koje se iz nekog razloga ne mogu brinuti o sebi. Odluku o tome donosi lokalni Centar za socijalnu skrb, a s obzirom na stanje osobe, država daje i pomoć.
Primjerice, za pokretne korisnike iznosi 1.800 kuna, za polupokretne 2.000 kuna, a za nepokretne 2.400 kuna. Ipak, obično ima više udomiteljskih obitelji nego osoba koje se prijave za korištenje ove usluge, a najviše iz razloga što su udomiteljske obitelji nejednako raspoređene. Primjerice, najmanje ih ima na riječkom, istarskom, dubrovačkom i ličkom području, a najviše na zagrebačkom.
Starost kao fenomen – sami si možemo najviše pomoći
Dragi moji, za pisanje ovog teksta zapravo me ponukalo nedavno vjenčanje Josipa Manolića. Čovjek se vjenčao u 97. godini! Možemo mi o tome misliti i ovo i ono, ali jedno je sigurno – koji god je povod bio za taj korak u životu, jedno je sigurno – za njega je trebalo hrabrosti! I sada dolazim do onoga u što sam uvjerena – najviše si sami možemo pomoći. O nama ovisi koliko smo motivirani za učenje, koliko želimo živjeti i kada odemo u mirovinu. To je nešto što nam ni država ni zakon ne mogu dati ili oduzeti!